Poslanice objavljene
u službenom glasilu “Vrhbosna”
2.1. O laži
Vrhbosna, br. 2 od 15. siječnja 1887., str. 21.-26.
U ovoj poslanici upućenoj puku Stadler govori o
grijehu laži. Laž je od vraga tj. vrag je otac laži, a Krist je
otac istine. Crkva je Kristova nasljednica na zemlji i Krist joj
je povjerio svu istinu i naložio joj da tu istinu propovijeda po
cijelom svijetu. Stoga nadbiskup opominje vjernike da odustanu od
grijeha laži, od vraga koji je otac laži. Po laži ljudi postaju
djeca vražja. Nema grijeha u kojem nije skrivena laž, a isto tako
nema grijeha koji bi se mogao dugo održati bez laži. A da je laž
grijeh Stadler dokazuje i po ljudskoj naravi. Čovjek je, za razliku
od životinje, stvoren s umom i voljom, i Bog je uredio da mu čovjek
služi na slavu i hvalu, a nije ga stvorio za grijeh. Bog je stvorio
čovjeka i kao društveno biće. Ljudi ne bi mogli skupa živjeti ako
ne bi jedni drugima vjerovali, a kako će jedni drugima vjerovati
ako neće među sobom govoriti istinu. Bog, jer je sama istina, ne
može dozvoliti laž.
2.2. Razlozi suzbijanja laži
Vrhbosna, br. 2 od 15. siječnja 1887., str. 26.-31.
Ova je poslanica namijenjena svećenicima Vrhbosanske
nadbiskupije, tematski povezana s onom prethodnom koja je upućena
puku. Nadbiskup započinje s usporedbom iz Novog Zavjeta, kada je
Pavao na putu za Makedoniju kanio u povratku posjetiti Korint. Budući
da to nije učinio, zlobnici su u Korintu govorili protiv njega i
istinitosti njegovih riječi. Pavao se brani tako što piše da je
kanio doći u Korint, a to kaniti ne znači ni da, ni ne. No, riječi
koje im je govorio o Kristu su samo istina i ništa drugo ne može
biti, jer su od Boga koji je sam istina.
Laž je svaki izričaj, kojim čovjek svjesno kaže neku stvar drukčije
nego što ju je upoznao. Stadler nadalje ukazuje na samu težinu grijeha
laži, jer mnogi svjetski ljudi smatraju laž manjim zlom od onoga
što bi ih moglo zadesiti da nisu slagali. Laž se ne smije koristiti
da bi se spasio život, jer kako možemo preko grijeha učiniti neko
dobro djelo. Dobro je i narodu kazati da govoreći istinu nasljeduje
samoga Boga u jednoj od glavnih stvari. Naša se vjera temelji upravo
na vjerovanju da je Krist govorio istinu.
2.3. Poziv svećenicima za sudjelovanje
u uređenju katedrale
Vrhbosna, br. 22 od 15. studenoga 1887., str. 349.-351.
Stadler u ovoj poslanici poziva svećenike da sa
svojim župljanima novčano pripomognu uređenju katedrale koja izgrađena
i koja se već uređuje iznutra, a to iziskuje mnogo novaca. Stadler
se odlučio pozvati svećenike i vjernike da pomognu unatoč činjenici
da svećenici a i puk, nVrhbosanske nadbiskupije, vrlo teško žive.
Taj novac i nije najvažniji, ali bi predstavljao simboličan prinos
za svoju katedralu, budući su, većinu radova do tada, financirali
stranci. Stadler želi da i narod da potporu u izgradnji i uređenju
katedrale. Za skupljeni novac od svećenika kupit će se lampa za
svetohranište, a za novac od puka kupovalo bi se ulje za tu lampu.
Nadalje, preporuča župnicima da pobude u obiteljiima dolazak na
klanjanje u crkvu i mole za svoju župu.
2.4. Proslava zlatnog jubileja svećeništva
Leona XIII.
Vrhbosna, br. 24 od 29. studenoga 1887., str. 386.-387.
U ovoj okružnici Stadler se obraća svećenstvu u
povodu pedesetogodišnjice misništva pape Leona XIII. Mnogi se pripremaju
za taj jubilej, kako katolici tako i nekatolici, da izraze papi
čast i štovanje kao zahvalu za sve što je učinio za Crkvu, ali i
za druge. Stadleru je jasno da se Crkva u Bosni ne može natjecati
s drugima zbog siromaštva, no ona može učiniti ono što je činila
i prva zajednica u Jeruzalemu koja ništa drugo nije mogla učiniti
za sv. Petra već moliti za svoga prvaka. Stoga Ordinarijat naređuje
neka se na Staru godinu moli večernja, te neka se pred Presvetim
izmole Lauretanske litanije, pa kako je običaj na misi zahvalnici,
iskazati zahvalu za sve što smo od Gospodina primili u protekloj
godini, neka se ovaj put zahvali i za dobročinstva udjeljena Svetom
Ocu kroz proteklih pedeset godina njegova misništva. Prvoga siječnja
neka se drži svečana sveta misa s oracijom “pro papa” i s homilijom
o Svetom Ocu. Osim toga bilo bi poželjno, ako bi se moglo skupiti
pedeset ljudi da odu na hodočašće u Rim ispred Crkve u Bosni. Zbog
toga poziva sve koji žele, bilo svećenici ili netko iz puka, da
se što prije jave u Ordinarijat. Ukoliko ne bi bilo dovoljno ljudi,
delegacija vrhbosanske metropolije priključila bi se austrijskom
izaslanstvu.
2.5. Svetkovanje dana Gospodnjega
Vrhbosna, br. 3 od 1. veljače 1888., str. 33.-38.
U ovoj korizmenoj poslanici Stadler govori puku
o trećoj Božjoj zapovijedi “Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji”.
I to zbog toga što mu se čini da svjetovnjaci, stanovnici gradova,
a za njima ne zaostaju ni seljaci, olako zapuštaju dan Gospodnji,
nalazeći uvijek neke razloge da ne budu nedjeljom ili blagdanom
na svetoj misi, niti koriste te dane za odmor. Stadler navodi razloge
zašto se mora štovati dan Gospodnji. Bog je dajući ovu zapovijed
dobro učinio čovjeku poznavajući njegovu narav, te tako čovjek ima
šest dana raditi kako bi u znoju lica svoga prehranio sebe i svoju
obitelj, ali sedmi dan treba otpočinuti, naći vremena za sebe, svoju
obitelj i napose zahvaliti Bogu za sve darove. Za nas katolike obvezno
je nedjeljom prisustvovati svetoj misi.
2.6. Tumačenje dana Gospodnjega
Vrhbosna, br. 3 od 2. veljače 1888., str. 38.-41.
Ova je poslanica tematski povezana s prethodnom.
U njoj Stadler, govoreći svećenicima, sa žaljenjem konstatira da
vjernici slabo poštuju dan Gospodnji te kako se u tom pravcu mora
nešto učiniti. Glavni teret pada na svećenike, ali ne samo teret
nego i krivnja. Na Dan Gospodnji svećenik mora biti što sličniji
Kristu, mora svom dušom i što svečanije slaviti svetu misu, kako
bi i vanjskim sjajem privukao narod u crkvu. Vjernike treba podučiti
da, upravo, o svetkovanju nedjelje i blagdana ovisi njihovo blagostanje,
kako materijalno tako i duhovno. Treba narodu dati do znanja da
će lakše izvršavati sve zapovijedi, ako bude štovao treću Božju
zapovijed. No, tko treću Božju zapovijed zanemari, zanemarit će
i ostale. Potom upućuje svećenike kako će po selima organizirati
poudčavanje puka uz pomoć pripremljenih laika. Na kraju kaže da
plodova neće biti ukoliko svećenik barem jednom na dan ne ode pred
Presveto i ne pomoli se Svevišnjemu za povjerenu mu zajednicu.
2.7. Važnost svete mise (I.)
Vrhbosna, br. 4 od 15. veljače 1889., str. 53.-58.
U ovoj korizmenoj poslanici upućenoj vjernicima
Stadler govori o svetoj misi i njezinoj važnosti da se u dušama
potakne osjećaj bogobojaznosti, svetosti i vrijednosti samog čina.
On ističe da Krist nije živio samo prije nekih tisuću i osamsto
godina, nego da je on nazočan i danas u svim sakramentima, a napose
u sakramentu svete euharistije koja je spomen čin njegove muke i
otkupljenja. To je ono najuzvišenije, najljepše i najsvetije što
nam je mogao ostaviti. U svetoj se misi prikazuje Bogu prava žrtva,
ona ista kao i na križu, samo sada na nekrvni način. Svetom misom
se Bogu daje dužna hvala i čast, a ljudi primaju svaku milost i
blagoslov.
2.8. Važnost svete mise (II.)
Vrhbosna, br. 5 od 1. ožujka 1889., str. 69.-73.
O svetoj misi govori Stadler i u poslanici koju
je uputio svećenstvu. Svećenici kod svete misne žrtve zastupaju
Krista, a Krist je onaj koji Bogu prikazuje žrtvu. Budući je ta
žrtva prikazana od Gospodina, ona je čista i neokaljana. Zar se
može od svećenika manje tržiti, nego da prilikom pristupanja svetoj
misi budu čisti od smrtnih grijeha. Ako je sveta misa najsvetije
i najbožanstvenije djelo, onda je samo po sebi jasno da ga valja
obaviti sa što većom unutarnjom pobožnošću i vanjskom zahvalnošću.
Stadler moli svećenike neka svatko sam sebe ispita i prosudi kako
običava obavljati najsvetiji čin.
2.9. Najava posvete katedrale
Vrhbosna, br. 16 od 15. kolovoza 1889., str. 257.-259.
Stadler ovu poslanicu svećenstvu i puku počinje:
“Javljam vam, draga braćo, radostnu viest, da će se dne 14. rujna
t. g. posvetiti prvostolna crkva pres. Srca Isusova u Sarajevu,
a dne 15. rujna da će se u svečanoj procesiji presv. sakramenat
prenieti iz stare crkve u novu”. To je glavna tematika ove kratke
poslanice. Stadler poziva da se vjernici toga dana u što većem broju
upute na hodočašće u Sarajevo. Tom prigodom je Sveti Otac Leon XIII.
podijelio oprost svima koji se na taj dan pojave u sarajevskoj katedrali,
ispovjede, pričeste i izmole nešto na nakanu Svetoga Oca. Svi oni
koji ne mogu doći a izmole nešto na nakanu sv. Oca dobivaju također
oprost. Stadler ovom prigodom naređuje da se svake prve nedjelje
u mjesecu kao i na sam blagdan Srca Isusova izmole litanije presvetom
Srcu Isusovu.
2.10. Isusova smrt i sedam riječi s križa
Vrhbosna, br. 3 od 1. veljače 1890., str. 43.-47.
Stadler u ovoj poslanici upućenoj puku govori o
muci Kristovoj i sedam zadnjih riječi Kristovih na križu. Dani korizme
su dani spasenja. U to vrijeme Crkva skida sa sebe svečano ruho,
otklanja sve što podsjeća na radost, orgulje utihnu i oltari ogole
kako bi sve crkvene prostorije svojom grobnom tišinom potakle grješnika
na pokoru. Nadbiskup dočarava muku našega Gospodina koji je najveću
ljubav pokazao svojom žrtvom na križu. Rane, muka i smrt Raspetoga
su spomenici ljubavi. Krist odiše sav ljubavlju i poziva da ga ljubimo.
Njegove zadnje riječi nisu bile proklinjanje progonitelja, kako
bi se to moglo očekivati, već riječi opravdanja: “Oče oprosti im
jer ne znaju što čine” (Lk. 23, 24). Najveća bol mu je bila što
je bez utjehe svoga Oca bio prepušten mukama. Zato i govori: “Bože
moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” To je uzviknuo glasno da dokaže
svoju božansku snagu, jer smrtnici u smrtnom času nemaju toliko
snage, zatim da pokaže koliku muku trpi. Taj vapaj je i pouka za
nas kad se nađemo u zdvojnim situacijama. Kristova muka je otvorena
knjiga na kojoj se mnogi sveci napajaju te su spremni i život žrtvovati
u ime onoga koji je umro za sve nas.
2.11. Ljubav i pobožnost prema Kristu
Vrhbosna, br. 4 od 15. veljače 1890., str. 59.-65.
Nadbiskup Stadler u ovoj korizmenoj poslanici upućenoj
svećenicima govori o ljubavi raspetog Isusa i o potrebi propovijedanja
te ljubavi. Kao da neki propovjednici ne znaju ni o čemu drugom
govoriti nego o Božjoj pravednosti, o strahu, prijetnjama i kaznama.
Istina, time se vjernike opominje na težinu grijeha, ali to nije
vez koji će ih dugo držati. Kad bi se propovijedalo o ljubavi Kristovoj,
tada bi se i razmišljalo o toj ljubavi te nastojalo ugoditi onome
koji ljubi. Jer tko njega ljubi ima život, a tko ga ne ljubi mrtav
je. Vjernici trebaju upoznati Krista da o njemu razmišljaju, da
ga hvale i slave i njegovim stopama idu. To je za sve vjernike i
svećenike glavni posao ili bolje rečeno glavna pobožnost. Mnogo
je dobrih pobožnosti, ali sve su dobre samo ukoliko se odnose na
onu glavnu. Za neodržavanje pobožnosti Srcu Isusovu, Stadler vidi
krivnju u svećenicima koji ne govore dovoljno o tome i koji, izgovarajući
se da nemaju dovoljno vremena, sami to ne čine. Upravo za tu pobožnost
uvijek mora biti vremena.
2.12. Vrijednost posta
Vrhbosna, br. 2 od 15. siječnja 1891., str. 21.-25.
Stadler, u ovoj korizmenoj poslanici, govori vjernicima
o vrijednosti i važnosti posta, koji je od Krista ustanovljen a
od Crkve naređen. No, nije potrebno samo postiti nego davati i milostinju
te činiti dobra djela, jer je vjera bez djela mrtva. Među dobrim
djelima, bez kojih se čovjek ne može spasiti, glavno mjesto zauzimaju
post, molitva i milostinja. Prema tome post nije samo nešto što
se savjetuje nego je i nužno za naš spas. Ali, nije svaki post Bogu
mio. Post nema nikakvu vrijednost ako se ne obavlja u milosti. Ako
postiš, oslobodi se okova grijeha (svađe, mržnje), očisti svoju
savjest i razmišljaj o kršćanskim istinama te čini dobra djela.
Post je hrana naših duša, zato Crkva propisuje post u one dane,
kada je posebno potrebno iskazati kršćansku pobožnost i bogoljubnost.
Post je i pokora koja čisti dušu od grijeha i po kojoj se primaju
nebeske milosti i darovi.
2.13. Vražje kušnje
Vrhbosna, br. 3, veljača 1891., str. 37.-4l.
Tema ove Stadlerove korizmene poslanice upućene
svećenicima Vrhbosanske nadbiskupije je kušnja. Nadbiskup se u poslanici
osvrće na Isusove kušnje u pustinji, gdje je Isus - kao novi Adam
- nadvladao sve kušnje. Stadler dalje obrađuje temu napasti uzimajući
primjer sv. Alojzija koji je nasljedovao Krista kao dječak i mladić.
“U dobi, u kojoj dječaci i mladići u borbi s putenimi pohotami običaju
podleći, on poput anđela Božjega, koji ne ima tiela, u tielu kao
bez tiela nevin život vodio ter ga sdružio s oštrom pokorom”. On
je kao primjer uzeo sv. Alojzija zato što je te 1891. godine, točnije
21.lipnja, slavljena tristota obljetnica njegove smrti, te određuje
da se taj dan svečano obilježi u svakoj župi, ne bi li taj nebeski
zagovornik pomogao u vremenu koje je protivno nevinosti i pokorničkom
životu.
2.14. Četvera vrata pakla: mržnja, psovka,
blud i krađa
Vrhbosna, br. 3 od 1. veljače 1892., str. 39.-45.
Ova je poslanica upućena vjernicima a govori o
četri grijeha ili “četvera vrata, kroz koja veći diel osudjenika
dolazi u pakao”, a to su: mržnja, psovka, blud i krađa.
Mržnja: Pakao je kraljevstvo mržnje, a raj je kraljevstvo ljubavi.
Tko drugom oprašta, oprašta i samom sebi, jer će i njemu dobri Bog
oprostiti. Nitko ne može uvrijediti drugoga kao što smo mi uvrijedili
Boga, a on nam ipak oprašta.
Psovka: Psovkom se čovjek podiže na Boga, te mu oduzima božansku
čast, a pridjeva mu toliko nedostojnih riječi koje ga snizuju ispod
stvorenja. Stadler piše kako je psovka uzrok mnogih nezgoda, uzrok
propasti mnogih kraljevstava i sustava, te uzrok gladi, potresa
i bolesti.
Blud: Stadler govori kako nema grijeha u koji ljudi tako često padaju
kao što je ovaj, jer “kradljivac ne krade svaki dan, razbojnik ne
ubija, kartaš ne psuje dok ga ne ostavi sreća, a bludnik je sav
i uvijek u grijehu: misli, želje, predstave, pogledi, razgovori,
čini..”.
Krađa: Stadler krađu izjednačuje s nepravdom, nepoštenjem ali i
pohlepom koju smatra korjenom svih zala “te ne ima ni jednoga zla
koj pohlepa ili ne zametne, ili ne rodi ili ne hrani”. To je strast
koja razdvaja najbliže rođake, ne dozvoljava stidu izlazak na lice,
te dovodi do tašte slave.
I na kraju zaključuje da su ova četiri grijeha široka vrata koja
vode u propast, a Krist poručuje da se kroz uska vrata ulazi u život
vječni.
2.15. Sredstva u borbi protiv četiriju
vrata pakla
Vrhbosna, br. 4 od 15. veljače 1892., str. 59.-63.; nastavak, Vrhbosna,
br. 5 od 1. ožujka 1892., str. 75.-80.
Ova je korizmena poslanica objavljena u dva dijela
i u dva broja službenoga glasila a upućena je svećenicima te obrađuje
istu temu kao i prethodna. Stadler napominje svećenicima da što
gorljivije propovijedaju puku o štetnosti grijeha. U svojoj poruci
neka koriste primjere svetaca koji su svojim životom i djelom podučavali
svoje “duhovne sinove”. Ljudima treba govoriti o Bogu kao sucu,
ali još više o Božjoj ljubavi. Stadler se nadalje osvrće na običaj
„samodošlosti” koji se uvrježio u ovom našem podneblju, te kaže
kako mu je vrlo teško govoriti o tome i kako on to ne može odobravati
“pa sve kada bi se to veliko čudo i dogodilo, da u istini ne izvrše
dijelom, na što ih pohota goni”. Predbračne grijehe smatra uzrokom
nesporazuma u samom braku, jer jednim smrtnim grijehom se zaslužuje
kazna pakla koju, istina, ispovjedivši se mimoilazimo, ali ipak
ostaje ona vremenita kazna koju djelomice ispaštamo i ovdje. U daljnjem
izlaganju govori o molitvi kao dobrom sredstvu u borbi protiv grijeha.
Zato dušobrižnici trebaju podučavati vjernike u molitvi. Bog nam
neće uvijek dati ono što od njega tražimo, jer njegove misli nisu
naše pa drži da je nešto drugo bolje za nas. Molitve koje su upućene
da se ne sagriješi, a ipak se ide u grješnu prigodu, Bogu nisu mile.
Tko se ne stidi sagriješiti, ne smije se ni stidjeti ispovjediti
ono što je sagriješio. Svećenicima savjetuje da ne sile svoje župljane
na ispovijed samo kod njih, nego da im omoguće i drugoga ispovjednika,
te preporuča da se osobito u korizmi pozove još koji susjedni župnik
za pripomoć u ispovijedanju ili se sam puk uputi susjednom župniku.
2.16. Odnos razuma, vjere i ćudoređa
Vrhbosna, br. 3 od 1. veljače 1893., str. 33.-38.
Ova korizmena poslanica upućena svećenicima govori
o vjeri i poslušnosti Svetoj Stolici. Da ne skrenemo s pravoga puta
istine i spasa trebamo slijediti nasljednike Petrove, jer Krist
je sv. Petru povjerio svoju Crkvu. Nadbiskup navodi da je svećenikova
dužnost upućivati vjernike i podučavati ih kako da se oslone na
čvrstu stijenu sv. Petra. Vjernici trebaju živjeti i djelovati po
vjeri. To pravilo i način življenja mogu i trebaju saznati od Isusovih
službenika. Vjera treba ravnati i uređivati u svemu naš život. Ona
nas podsjeća na poniznost i na prolaznost ovoga svijeta te na ono
jedino što je svima potrebno, a to je da služimo Bogu. Na kraju
poslanice kaže: “Braćo, sa svojim vjernicima vazda upirite oči na
Papu oca istine i dok se hranimo hranom duševnom koju nam daje nećemo
se dati pokrenuti u vjeri. Time ćemo pokazati da slušamo riječi
Isusove”.
2.17. Svojstva vjere
Vrhbosna, br. 3 od 1. veljače 1893., str. 38.-42.
Poslanica upućena vjernicima Vrhbosanske nadbiskupije
govori o nekim svojstvima vjere, te posebno o životu po vjeri. Život
po vjeri potiče nas da pokažemo vjeru u obliku dobrih djela a odbacimo
od sebe djela tame. Gospodin nam je dao svete sakramente, a mi živeći
po svetim sakramentima i po vjeri Gospodina, koji želi da se vjernici
usavršavaju, ojačaju i nađu duševne okrepe, dobivamo tu utjehu i
okrepu. Nadbiskup vjernicima ističe kako u Crkvi, koju je Gospodin
ustanovio postoje pastiri i naučitelji, čuvari i upravitelji svetih
sakramenata. Tko njih sluša, sluša Oca, a tko ih prezire, prezire
Oca. Naša vjera je dragocjeno blago milosti Božje na zemlji. Vjera
je ta koja nas tješi na smrtnom času, ali sva bi ta vjera bila bez
koristi ako je ne bismo prihvatili dragovoljno.
2.18. Duh Sveti i dostojanstvo tijela (I.)
Vrhbosna, br. 2 od 15. siječnja 1894., str. 17.-23.
U ovoj poslanici upućenoj vjernicima Stadler govori
o Strahu Božjemu i o daru Duha Svetoga. Duh Sveti nastanio se u
tijelu svakog čovjeka i podupire ga u njegovom duhovnom rastu. On
je onaj koji krijepi dušu. On je taj koji ima veliku važnost pri
podjeli samih sakramenata, a osobito sakramenta potvrde. Naše je
tijelo hram Duha Svetoga. Ono je posvećeno Božjom prisutnošću. To
nas treba ispunjavati strahopoštovanjem prema Bogu. To strahopoštovanje,
taj strah Božji čuvar je svih kreposti jer nam pomaže da se čuvamo
grijeha.
2.19. Duh Sveti i dostojanstvo tijela (II.)
Vrhbosna, br. 3 od 1. veljače 1894., str. 33.-39.
U ovoj korizmenoj poslanici nadbiskup Stadler govori
svećenicima o djelovanju Duha Svetoga. Kao što Sin proslavi Oca
na zemlji, tako i Duh Sveti ima zadaću proslaviti Sina (Isusa Krista).
Nakon Isusova uzašašća njegovim je učenicima povjereno širenje Evanđelja
među onima koji ga raspeše. Od početka djelovanja Crkve osjećala
se potreba za Tješiteljem, koji će učenicima i Crkvi pomoći izvršiti
zadaću širenja riječi Božje. Djelovanje Duha Svetoga u vrijeme apostola
i prve Crkve odgovara djelovanju Isusa na zemlji. Kao što je Krist
svoje učenike podučavao, pomagao i tješio, tako to čini i Duh Sveti.
Nepogrješivost svjedočanstva apostola i prve Crkve, njihova snaga
i jakost dolaze od Duha Svetoga. Duh Sveti je onaj koji će nastaviti
učenje Spasiteljevo. On je taj koji krijepi duše što i u progonima
i u mučenju ostaju vjerne Kristu i Božjoj riječi.
2.20. Adamov grijeh, molitva, post, milosrđe
Vrhbosna, br. 4 od 15. veljače 1895., str. 49.-56.
Ova je poslanica upućena vjernicima i govori o
Adamovu grijehu, te o postu i samozataji. Nadbiskup upozorava vjernike
na stalnu opasnost koja prijeti Crkvi od raznih prosudbi opominjući
ih na stalnu ljubav prema Bogu i Crkvi. U nakani da probudi ljubav
prema Bogu Stadler upućuje vjernike na prvoga Adama. Bog je s tolikom
ljubavlju stvorio svijet i čovjeka te je čovjeku sve na zemlji podložio.
Nije mu uskratio ni besmrtnost duše. Vjernici trebaju znati da je
Bog gospodar njihov, gospodar neba i zemlje i da u Bogu nalazimo
milost i dobrotu. Nadbiskup kaže da smo dužni pokoravati se Bogu
i njegovim zapovjedima. Zato poziva da nastoje priznavati vrhovno
gospodstvo Božje i svoju ovisnost o njemu. To mu treba iskazivati
duhovno – molitvom, tjelesno – postom i milostinjom. Tko tako živi
ne mora se bojati vražjih zamki.
2.21. Prvi grijeh i vršenje volje Božje
Vrhbosna, br. 5 od 15. veljače 1895., str. 66.-70.
Ova korizmena poslanica upućena svećenicima govori
o težini Adamova grijeha i potrebi vršenja volje Božje. U životu
svećenika nije najvažnija propovjednička služba, nego svećenik treba
pred narodom opravdati i sve puteve i djela Božja. Posebno je važno
da se skrene pozornost Božjeg naroda na grijeh naših praroditelja
i na težinu istočnoga grijeha. Svećenici trebaju vjernike neprestano
podsjećati na sveti post te ujedno ukazivatii na našu ovisnost o
Bogu. Uzdajući se u Gospodina i u njegovu dobrotu oni ne smiju posustati
u svom zvanju.
2.22 Krist Kralj
Vrhbosna, br. 4 od 15. veljače 1896., str. 51.-57.
Stadler upućuje ovu poslanicu vjernicima vrhbosanske
nadbiskupije u kojoj govori o Isusu našem Kralju i njegovoj ljubavi.
Naš Gospodin je još prije utjelovljenja bio opisan kao Kralj. Slijedeći
tu misao Stadler se u kratkim crtama osvrće na prikaz lika Gospodina
Krista Kralja. Isus je trebao ostvariti poslanje duhovnoga Kralja
na zemlji. Njegova kraljevska čast počiva na služenju i predanju
za druge. S križa je sjeo na kraljevski prijesto. Za razliku od
ovozemnih kraljeva on je uspostavio Kraljevstvo bez granica. Pilatu
pruža trostruk odgovor: prvo, istina je da je on Kralj, drugo, došao
je na svijet da svjedoči istinu i treće, on je došao da svaki, koji
je od istine, sluša njegov glas. Na kraju poslanice Stadler poziva
puk da slijedi svoga Kralja i da u njegovom križu traži izvor izbavljenja
iz svake nevolje i vječnog spasa.
2.23. Svećeničke dužnosti, pastva, običaji
Vrhbosna, br. 5 od 1. ožujka 1896., str. 67.-77.
U ovoj korizmenoj poslanici Stadler govori svećenicima
o potrebi nasljedovanja Krista Kralja te o sredstvima duhovne pastve.
Župnike upozorava na važnost pastirske skrbi prema djeci. Da bi
se djeca postavila na čvrste temelje potrebno je prvo utjecati na
roditelje da ih odgajaju u kršćanskom duhu i redovito šalju u crkvu.
Nadbiskup nadalje upozorava i na važnost pastoralne skrbi za odrasle,
govoreći pritom o pogubnosti nekih običaja. U narodu je primjetno
zanemarivanje kršćanskih dužnosti, a kao uzrok tomu navodi, pijančevanja
po krčmama, sijela i druge zabave, a ističe i problem stanovanja
svih ukućana u istoj sobi. U zanemarivanju kršćanskih dužnosti vidi
uzrok svih zala u puku, te poziva svećenike da što više nastoje
u širenju prave pobožnosti. Kao jedne od najvažnijih briga svećeničke
pastirske službe izdvaja dostojno ispovijedanje, pričešćivanje te
davanje posljednje pomasti bolesnicima. Svećenici trebaju što češće
govoriti o potrebi sakramenata, opominjati župljane da dojave kad
saznaju da je netko obolio te da i nezvani pođu bolesniku sve ako
i bolest nije teže prirode i to ako treba više puta. Pritom je svaki
dušobrižnik dužan pripraviti se za pohod bolesniku i pokušati kod
takvoga pobuditi čine nužne kod primanja zadnjih sakramenta. Da
bi se zlu što uspješnije doskočilo ističe djela koja bi vodila toj
svrsi. Stvaranje kršćanskoga duha u obiteljima, redoviti pohodi
službi Božjoj i uspostva vjerskih društava za pojedine staleže u
svakoj župi. Opominjući dušobrižnike da potiču svoje vjernike na
što revniju brigu za mrtve, nadbiskup Stadler ih, na kraju, poziva
da zajedno s njim svu svoju nadu stave u Gospodina kako bi promicali
spasonosna djela.
2.24. Pomoć poplavljenima, tumačenje katastrofa
Vrhbosna, br. 23 od 1. prosinca 1896., str. 357.-358.
Stadler se ovom poslanicom obraća svećenicima i
potiče ih na duhovni rad. Sve što se događa na zemlji: poplave,
rat, potres, sve su to dokazi Božjega milosrđa prema nama jer će
srce naše jedino tako htjeti ostaviti ovaj svijet i spremno poći
u svoju pravu domovinu. Na kraju poslanice poziva župnike da u mjesecu
prosincu odvoje po jednu nedjeljnu milostinju za djela milosrđa.
2.25. Tajna Presvetog Trojstva
Vrhbosna, br. 4 od 15. veljače 1898., str. 58.-63.
Stadler se ovom korizmenom poslanicom obraća vjernicima
vrhbosanske nadbiskupije, i govori o Presvetom Trojstvu, najvećem
otajstvu naše vjere, koje nas najviše rasvjetljuje. Ono je prisutno
i u najvećem događaju povijesti čovječanstva – otkupljenju. Iako
Trojstvo ne možemo dokučiti, ono nam daje svjetlo da upoznamo druge
istine naše vjere. Stadler veli, jedino i sigurno što znamo o Trojstvu
jest da je ono našem razumu nedokučivo i nikad dovoljno i potpuno
spoznatljivo. Potom govori o važnosti i prisutnosti ispovijedanja
vjere u Trojstvo kod svakog sakramenta, a to samo po sebi govori
o veličini ovoga temelja naše vjere. Zato Stadler potiče na često
obraćanje Presvetom Trojstvu kratkim molitvama i hvalama, te na
kraju poslanice donosi molitvu Presvetom Trojstvu.
2.26. Presveto Trojstvo, temeljna metafizička
istina
Vrhbosna, br. 5 od 1. ožujka 1898., str. 73.-79.
Stadler u korizmenoj poslanici svećenicima govori
o otajstvu Presvetoga Trojstva kao temelju svih kršćanskih istina.
Nadbiskup kaže, kad bismo mogli razumjeti dogmu presvetog Trojstva,
onda bismo zanijekali prvu istinu svete vjere naše i svako dublje
poznavanje Boga. Zanijekali bismo naime da je Bog beskrajno, pa
zato, i nedokučivo biće. Ističe da naš razum može spoznati Boga
samo onoliko koliko se On očituje po svojim stvorovima. I upravo
zato što nadmašuje naš um slijedi da nije protiv uma. Također ističe
da unutar presvetog Trojstva nema ništa protuslovno nego je sve
sukladno i razumljivo.
2.27. Isus Krist središte povijesti i svijeta
Vrhbosna, br. 4 od 15. veljače 1899., str. 49.-55.
Ova je korizmena poslanica upućena vjernicima vrhbosanske
nadbiskupije. Nadbiskup upozorava da se bliži svršetak XIX. stoljeća
i da počinje dvadeseto stoljeće. U poslanici govori o Kristu koji
je postavljen na propast i uzdignuće mnogima. Vjernici trebaju neprestano
biti uz Gospodina, jer svijet je pun protivnika vjere i onih koji
preziru božansko ime Isusovo. Onaj, tko se odlučio za Krista i njegov
nauk, ne može se i ne smije povoditi zanosima ovoga svijeta. Mnogi
će prigovarati vjernicima što Isusa slijede, ali se oni ne trebaju
obaziriti na to što svijet govori, nego upirati svoje oči nebu i
slušati glas Gospodnji te slijediti jedino Isusa ispovijedati vjeru
u njega. Neka upravljaju svoj život po Evanđelju a ne putevima drugih.
Valja sačuvati život, ali život u Kristu, jer taj nam je život najdragocjeniji.
A u znak ljubavi prema trojedinom Bogu, nadbiskup poziva vjernike
da nešto novca odvoje za gradnju crkve Presv. Trojstva u Novom Sarajevu
te na taj način odaju dužnu hvalu Gospodinu i pokažu da se ne povode
za ovim svijetom nego se odlučuju za život u Kristu.
2.28. Raskrižje stoljeća, obrana ćudoređa
Vrhbosna, br. 5 od 1. ožujka 1899., str. 65.-72.
Stadler se s istom temom obraća i svećenicima,
pišući o mržnji ovoga svijeta prema Isusu. On pritom uspoređuje
suvremeni svijet sa svijetom u kojem je živio Isus Krist. Navodi
da je bitna dužnost svećenika, bez obzira na sve napade na Krista
i Crkvu, pronositi radosnu vijest u svijetu na slavu Božju. Nadbiskup
podsjeća svećenike da su poseban stalež, pa se trebaju ravnati prema
posebnim propisima i njihove su obveze svetije od zadaća drugih.
Upozorava ih da se moraju što dalje držati od svijeta, a u svijetu
biti samo kad ih služba Božja zove. Svećenici trebaju svojim radom
i svojim ponašanjem biti uzor narodu te na svakome mjestu moraju
pokazivati pravu kršćansku ljubav prema svima. Svijet se neće moći
promijeniti samo našim ponašanjem nego i uporabom dobara koje nam
je Bog dao. Naš će rad uspjeti i bit će obilježen Božjim blagoslovom
tek kada se dokažemo kao glasnici Božji i Isusovi izaslanici. Na
kraju poslanice potiče na pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu,
jer je čitava nadbiskupija posvećena Srcu Isusovu te potrebama oko
izgradnje crkve Presvetoga Trojstva u Sarajevu.
2.29. Pokora i pomirenje o jubilarnoj 1900.
godini
Vrhbosna, br. 5 od 1. ožujka 1900., str. 73.-81.
Stadler se, na prijelazu stoljeća, obraća vjernicima
te ih uz godinu jubileja potiče evanđeoskom riječju: “Činite pokoru,
jer se približilo Kraljevstvo nebesko”. Poslanicu počinje razmišljanjem
o milosti Božjoj bez koje se nitko spasiti ne može. Milost Božja
je potrebna za spasenje grješnika, zato je svaki grješnik obdaren
obilatijom milošću. U poslanici navodi kako se od pape Klementa
VI. godine 1350. kroz razna stoljeća proslavljala jubilarna godina.
Vjernicima se savjetuje da, po mogućnosti, za jubilarnu godinu hodočaste
u Rim i mole oproštenje grijeha. Pokoru su dužni činiti svi bez
iznimke jer sve ovo što nam se događa (siromaštvo, bolesti) su opomene
Gospodina. Međutim naš je Gospodin Isus priskočio nama u pomoć.
Čovjek ne može sve svoje grijehe dostojno zadovoljiti i zato je
Isus od prevelike ljubavi uzeo naše krivnje na sebe. Trebamo imati
na umu da nakon pokore i ispovijedi možemo ponovno pasti u grijeh
i uvrijediti Boga. Zato nadbiskup upozorava vjernike da ne smiju
nikada zaboraviti na Isusa Krista koji je za nas toliku podnio muku.
Ako budemo cijelim bićem zahvaćeni duhom pokore neće nam biti teško
podnositi mnoge nepogode. Zahvaćeni duhom pokore, po uzoru na Isusa
Krista, bit ćemo spremni trpjeti..
2.30. Pod barjakom presv. Srca Isusova
(I.)
Vrhbosna, br. 6 od 15. ožujka 1900., str. 89.-96.
U ovoj korizmenoj poslanici upućenoj svećenicima
nadbiskup podsjeća da je prije osamnaest godina ovim geslom naslovio
svoju nastupnu poslanicu kad je preuzimao upravu vrhbosanske nadbiskupije.
Želio je razviti zastavu Srca Isusova i pod tom zastavom okupiti
sve kako bi mogli odoljeti napadima neprijatelja “našega spasa”
te se tako zajednički dati na posao “za utvrdjenje i proširenje
kraljevstva Isusova na zemlji”. Nadbiskup potiče svećenike da na
“raskršću devetnaestog i dvadesetog vieka” prirede po župama pučke
misije. Nadalje govori o velikoj ljubavi Kristovoj prema nama, te
kako je njegova “velika želja” da ga ljubimo. Ta bi nam želja trebala
biti poticaj da u svom životu provedemo njegovu volju. Gospodin
je htio da uđemo u njegovo srce kao u svoj stan kako bi se od svake
mrlje grijeha očistili te tako postali dostojni Očeve ljubavi. Ovu
činjenicu nadbiskup uprizoruje primjerom sv. Gertrude čije je srce
gorjelo od ljubavi prema Presvetom Srcu Isusovu. Upravo Gospodinova
želja uzrok je širenja pobožnosti prema Srcu Isusovu na čemu dušobrižnici
moraju posebno raditi i time pridonositi širenju kraljevstva Božjega
ovdje na zemlji. Da bismo uistinu postigli ljubav prema Srcu Isusovu
trebalo bi nastojati dobro obaviti duhovne vježbe, te vršenjem svojih
svećeničkih dužnosti postati uzor svojim vjernicima. Poslanicu završava
razmišljanjem sv. Franje Saleškoga o ljubavi što ju je Gospodin
iskazao sv. Katarini Sjenskoj.
2.31. Krist središte vjere i izvor kršćanskih
krjeposti
Vrhbosna, br. 3 od 5. veljače 1902., str. 35.-39.
Ovu poslanicu Stadler upućuje vjernicima i govori
im o svetosti, moći i krjeposti Presvetog Imena Isusova. Vjernici
trebaju znati da je Presveto Ime Isusovo jezgra naše vjere. Bog
hoće da sve činimo na slavu Isusovu. Trebamo odgovarati na ljubav,
jer nas je Isus usrećio i izbavio od zla. On je taj koji nas je
izmirio s Bogom. Isusu imamo zahvaliti za sve sakramente koje primamo
i za svaku milost što je dobivamo. U liku Isusa imamo vrhovnog svećenika,
pravog Spasitelja od Boga poslana. On je taj koji svačije srce napunja
svetim oduševljenjem i radošću duhovnom.
2.32. Protiv racionalistikčkoga tumačenja
vjere
Vrhbosna, br. 3 od 5. veljače 1902., str. 39.-54.
Ovu korizmenu poslanicu Stadler upućuje svećenicima
te im na temelju teksta iz Lukina evanđelja (Lk 10, 20), govori
o vjeri a protiv racionalističkog tumačenja vjere. Tko izgubi vjeru
ne misli ni o kom dobro i takav čovjek ide putem propasti. Čovjek
čiji put spasa polazi od Boga dovodi posrnula čovjeka k Bogu, vrhuncu
svega dobra. Vjernici trebaju znati da Bog vječnom kaznom kažnjava
smrtne grijehe a vječnim nebom nagrađuje dobra djela i svet život.
Tko ne ispuni uvjete spasa, među kojima su i pripadnost i ulaz u
Crkvu, neće se spasiti. Za uspješnost Crkve trebamo zahvaljivati
onoj sili koju Bog šalje kao izljev svoje vlastite moći. Jedino
je Bog po svojoj naravi blažen, a svi drugi za blaženstvo trebaju
zahvaliti Bogu, kao što mu trebaju zahvaljivati i za sam čin stvaranja.
Naša duša je besmrtni duh zahvaljujući Bogu koji je sam čisti Duh.
Naša duša zadržava u sebi samo ono što je dobro jer ona u sebi spaja
sve savršenosti ovoga svijeta. Nadbiskup se u ovoj poslanici osvrće
na Hinkovićevo predavanje o raju i paklu koje je održao u Zagrebu
vrijeđajući vjeru i Crkvu, te mu se suprotstavlja mišljenjem da
nitko ne može govoriti sa strane znanosti o Sudnjem danu i nebu,
jer ni najveći znanstvenici svijeta nisu dokučili tu tajnu. Na kraju
poslanice nadbiskup bodri svećenike da ustraju u propovjedanju i
slavljenju Imena Isusova.
2.33. Spoznaja zakona ljubavi
Vrhbosna, br. 4 od 4. veljače 1903., str. 63.-69.
Stadler u ovoj poslanici upućenoj vjernicima za
korizmu govori o Presvetom Imenu Isusovu. Nadbiskup se osvrće na
prvu zapovijed ljubavi kako nam je prenesena u evanđelju. Mi smo
nadasve dužni ljubiti Boga. Moramo priznati svoju ovisnost o njemu
kao najvišem i ljubavi najdostojnijem biću. Ljubav prema Bogu pokazujemo
vršeći njegove zapovijedi. Na vršenje Božjih zapovijedi potiče nas
zdrav razum, te milost koju dobivamo izvršavajući njegove zapovijedi.
Ipak najveći razlog koji nas motivira na vršenje Božjih zapovijedi
jest taj što Bog to od nas zahtijeva. Kršćani su dužni ljubiti Boga
iznad svega. Bog ima pravo na naše srce jer je on naš Stvoritelj
i zato se treba s vremena na vrijeme osloboditi svjetovnih poslova
i dušu uzdignuti k Bogu. Bog hoće da ga svaki čovjek pozna i ljubi.
Ništa nije pravednije i plemenitije od ljubavi prema Bogu.
2.34. Ljubav – zakon zakonâ. Dekalog
Vrhbosna, br. 5 od 5. ožujka 1903., str. 75.-84.
Ova korizmena poslanica upućena svećenstvu Vrhbosanske
nadbiskupije govori o najvećem zakonu ljubavi Božje kao jezgru svih
zakona. Stadler počinje poslanicu razlagenjem veličine prve Božje
zapovijedi; ona je prva zapovijed i temelj svim ostalim, zato uvijek
moramo biti svjesni njezine važnosti. Razlikujemo zakon Božji i
zakon ljudski. Zakon Božji bitno je nepromjenljiv, po naravi sličan
tvorcu, dok je zakon ljudski podložan promjenama. Zakon ćudoredni
nije rezultat dogovora, niti nečije pravo ili povlastica. On obvezuje
sve zauvijek. Iz njega se izvode svi drugi zakoni. Svrha zakona
je slijediti dobro, dakle slijediti Boga. Čovjek kao slika Božja
obvezan je činiti dobro. Bog je gospodar naših čina. Međutim, žalosni
prizori iz ljudske svagdašnjice potvrđuju nam odbacivanje toga prvotnoga
i najvećega zakona. Vidjevši pokvarenost čovječanstva, Bog odluči
na vidljiv način objelodaniti svoj zakon. Mojsiju preda u ruke dvije
kamene ploče sa zapovijedima što ih bijaše napisao vlastitom rukom.
Punina Božjega zakona bijaše ljubav. Prvenstveno se ističe ljubav
prema Bogu ali isto tako prema samom sebi i bližnjemu. Na kraju
se Stadler osvrće na veliku opasnost pojave raznih protukršćanskih
radničkih udruga i poziva na molitvu da bi se odstranili neprijatelji
od kršćanskoga stada.
2.35. Bezgrješno začeće Blažene Djevice
Marije
Vrhbosna, br. 3 od 17. siječnja 1904., str. 34. -41.
Ova korizmena poslanica upućena vjernicima govori
o bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Crkva kratko i jasno
tumači svoj nauk. Od protivnika valja naučiti što posebno trebamo
štovati. Njihova namjera nije napadati proglašeni nauk nego Crkvu
i njezinu vjeru. Jedan od značajnih trenutaka u životu Katoličke
crkve jest proglašenje dogme o Marijinom bezgrješnom začeću. Bezgrješno
začeće uključuje ove istine: Bog je stvarajući prve ljude udijelio
im darove i milosti koje su oni, prekršivši Božje zapovjedi, izgubili
i tako onemogućili drugim da i oni budu dionici te milosti. Ali
Bog nije ostavio čovjeka u grijehu, već ga spasio po svom Sinu od
žene rođenu. Zato vjerujemo da je ona jedina od ljudi očuvana od
istočnoga grijeha. Ako je Bog sva stvorenja proglasio dobrima, kakvo
je onda čudo da je Blaženu Djevicu Mariju zavolio i uzdigao iznad
ostalih stvorenja. Stoga i ovaj izvanredan Božji čin začeća Blažene
Djevice Marije valja na poseban način štovati kao jednu od temeljnih
istina naše vjere. Potvrdu za takvo razmišljanje nalazimo već u
otačkim spisima. Poslanica završava pozivom na što bolju pripravu
za blagdan Bezgrješnog začeća molitvom i djelima milosrđa.
2.36. Pedesetgodišnjica dogme Bezgrješnog začeća BDM
Vrhbosna, br. 4 od 20. veljače 1904., str. 57.-64.
Povodom pedesetgodišnjice proglašenja dogme o Bezgrješnom
začeću Blažene Djevice Marije, nadbiskup Stadler upućuje svećenicima
vrhbosanske nadbiskupije ovu korizmenu poslanicu. U poslanici iznosi
najprije povijest Adamova grijeha. Adam, prvi čovjek, bijaše u “svemu
slika Božja, gospodar svega svijeta, neograničen u slobodi na sav
vidljivi svijet”. Bog mu je darovao posvetnu milost, potpuno gospodarnje
nad “osjetnimi moćmi, bezsmrtnost tijela”, a od čovjeka je tražio
poslušnost, priznavanje ovisnosti čovjeka o Bogu, da je “Bog i njegov
stvoritelj, gospodar i svrha”. Adam je svojim neposluhom, nezahvalnošću,
nevjerom i sumnjom izgubio darove koje mu je Bog dao i to ne samo
za sebe nego i za svoje potomstvo. Posljedice toga grijeha su: “da
je čovjek izgubio pravo posinačtva Božjega, izgubio vrhunaravni
život duše i pravo baštine na nebo; da je čovjeku potamnio um, a
volja se sklonila na zlo; da je pohota zavladala u tielu; da su
čovjeka snašle protivštine, muke, nevolje, smrt”. No, Bog se smilovao
palom ljudskom rodu, poslavši svoga Sina da on otkupi svijet. On
je spasitelj svih ljudi. Pa kao što je nas oslobodio od istočnoga
grijeha i od drugih grijeha svojim zaslugama, osobito svojom smrću
na križu, tako je i Blaženu Djevicu Mariju Bog “pogledom na predviđene
zasluge Isusove, osobito na smrt njegovu na križu, sačuvao od istočnoga
grijeha”. I dalje razrađuje ovu vjersku istinu o Marijinom bezgrješnom
začeću.
2.37. Štovanje Imena Isusova
Vrhbosna, br. 3 i 4 od 20. veljače 1905., str. 33.-38.
U ovoj korizmenoj poslanici upućenoj puku Stadler
govori o presv. Imenu Isusovu i o plodovima njegova štovanja. Kršćani
bi trebali biti oni koji usred ovoga nevaljaloga i pokvarenoga svijeta
blistaju kao svjetlo, a to se može postići štovanjem presvetog Imena
Isusova. To Ime izriče Isusovu zadaću, spasenje svijeta, a isto
tako i ono što Isus jest. Tom se Imenu klanjaju i nebesa i zemlja.
Kao što je Gospodin Isus činio čudesa u ime Očevo, tako i Crkva
čini čudesa u njegovo Ime. I sveci nas pozivaju na zazivanje presvetog
Imena Isusova u svim potrebama i poteškoćama. Iz ove potrebe zazivanja
Imena Isusova nastao je u prvim kršćanskim zajednicama običaj da
se kršćani katolici međusobno pozdravljaju s “Hvaljen Isus” i odgovor
“U vijeke” priznavajući time pripadnost pravoj Crkvi i izričući
ono što Krist jest. Nadbiskup poziva vjerni puk da zadrži taj krasni
običaj naših predaka. Smisao toga pozdrava ogleda se u tome da on
doziva u pamet beskrajno milosrđe koje nas spasava i vodi u vječnost,
pa tim pozdravom iskazujemo zahvalnost svom božanskom spasitelju.
2.38. Ime Isusovo u crkvenoj gradnji i
umjetnosti
Vrhbosna, br. 5 od 5. ožujka 1905., str. 69.-74.
Stadler se ovom poslanicom nadovezuje na prethodnu
upućenu puku te i u njoj, obraćajući se svećenstvu, govori o promicanju
pobožnosti presvetom Imenu Isusovu. Prvo svećenicima dovodi u svijest
važnost njihovog poslanja, savjetujući im da ustrajno mole Gospodina
da i On sam udijeli vjernicima ljubav prema svom Imenu. Pri tome
im navodi i primjere svetaca koji su bili neumorni u naviještanju
Imena Gospodinova. Kao što su Židovi više cijenili kamenje svoga
razorenog hrama od babilonskih palača, tako bi i svaki kršćanin
trebao voljeti više od svega što god je Isusovo: slike, svetkovine,
riječi. Tko istinski ljubi Gospodina, ne može ne ljubiti njegovu
i našu majku BDM i sve njegove odabranike. Na kraju nadbiskup poziva
još jednom svećenike da žarko prionu uz štovanje presvetoga imena
Isusova.
2.39. Pod barjakom presv. Srca Isusova
(II.)
Vrhbosna, br. 4 od 20. veljače 1906., str. 51.-54.
Stadler se prigodom svoje dvadesetpetogodišnjice
biskupovanja, obraća vjernicima upućujući im poslanicu kojoj je
dao onaj naslov koji je dao svojoj nastupnoj poslanici kad je preuzimao
upravu vrhbosanske nadbiskupije “Pod zastavom presv. Srca Isusova”.
On oduševljeno iskazuje svoju radost što se pobožnost prema Srcu
Isusovu raširila po cijeloj nadbiskupiji. Sam jubilej biskupovanja
namjerava proslaviti na taj blagdan pozivajući vjerni puk da mu
se u tome zdušno pridruži. Potom razlaže smisao pobožnosti prema
Srcu Isusovu. Pri tome ističe da kod svake pobožnosti treba razlikovati
dvoje: ono što je osjetilno i vidljivo i ono što je nevidljivo i
duhovno. Beskrajna ljubav Gospodinova najvažnija je u pobožnosti
prema Srcu Isusovu.
2.40. Pod barjakom presv. Srca Isusova
(III.)
Vrhbosna, br. 5 i 6 od 20. ožujka 1906., str. 74.-79.
Ista tematika i isti naslov je u korizmenoj poslanici
upućenoj svećenicima. Ovdje govori da je Srce Isusovo neiscrpno
vrelo dobra. U svrhu svečanije proslave Presvetog Srca Isusova Stadler
poziva svećenike da mu se u što većem broju pridruže u njegovom
slavlju, savjetujući im da se u korizmenom vremenu marljivije posvete
proučavanju Presvetoga Srca. Presveto Srce Isusovo jest bezdan svakovrsnih
dobara kojemu bismo se trebali utjecati poradi vlastitih potreba,
pogotovo ako se nađemo u ponoru protivljenja Božjoj volji. Jedina
želja Srca Isusova jest da puninu života koju posjeduje daruje ljudima.
2.41. Štovanje Srca Isusova
Vrhbosna, br. 2 i 3 od 5. veljače 1907., str. 17.-20.
Ovom korizmenom poslanicom upućenom vjernicima
Stadler tumači što je Presveto Srce Isusovo i kakva je njegova ljubav
prema nama. Sve što bi se moglo reći o Srcu Isusovu može se svesti
na dvoje: Srce Isusovo je svetost pravde i svetost ljubavi. Ono
nije samo svetost nego je ono i ljubav i milosrđe, a njegova ljubav
je neprekidna, neopoziva i općenita. Ono se na poseban način zauzima
za ožalošćene duše. Stadler zaključuje da onaj tko želi spoznati
Presveto Srce, mora ući u njega. Na njegovu ljubav treba odgovoriti
štujući njegovu volju, tj. izvršavajući njegove zapovijedi.
2.42. Moralni zakoni temelj politike
Vrhbosna, br. 4 od 20. veljače 1907., str. 49.-53.
U ovoj korizmenoj poslanici upućenoj svećenicima
Stadler govori o Kraljevstvu Srca Isusova. Iz životopisa sv. Margarete
Marije Alacoque se vidi da će kraljevstvo Presvetog Srca Isusova
biti napadano, ali će na kraju kao pobjednik ipak u slavi ponovno
doći. Nošena tom vjerom sv. Margareta nije napustila ovaj svijet
dok i sama svojim primjerom nije pridonijela da se pobožnost prema
Presvetom Srcu raširi po cijelom svijetu unatoč mnogim preprekama
koje su joj stajale na tom putu. Jedan od najvećih neprijatelja
Crkve i vjere toga vremena prema Stadleru su bili socijalni demokrati.
Oni su, piše nadbiskup, otišli tako daleko da su se više bavili
vjerom nego gospodarstvom, držaći je privatnom stvari svakog čovjeka
i nastojeći joj “zatrti svaki trag”. Izjave njihovih vođa to potvrđuju.
Socijalisti pod maskom gospodarstvene stranke napadajući državu
a zatim i Crkvu, ruše sve što je komu sveto. Anarhisti, još radikalniji
u svojim postupcima, traže ukidanje svakog autoriteta i uvođenje
apsolutne autonomije svakog pojedinca. Osvrćući se na nemile događaje
u Francuskoj u ono vrijeme, Stadler za takvo stanje okrivljuje upravo
te pokrete koji po svaku cijenu idu za tim da potkopaju temelje
državi i Crkvi. Završavajući poslanicu, Stadler upozorava svećenike
na dužnosti primjerene situaciji. S propovjedaonice treba koristiti
svaku zgodu da se udari na socijaliste i njihov nauk; ne treba se
miješati u aktualne radničke prevrate nastojeći pri tome iznaći
načina da se katolički radnici privedu u neku kršćansku asocijaciju
a za sve to opet treba moliti Gospodina.
2.43. Vjernost dužnostima, put obraćenja
Vrhbosna, br. 3 i 4 od 20. veljače 1908., str. 43.-48.
I u ovoj poslanici upućenoj vjernicima nadbiskup
Stadler govori o Presvetom Srcu Isusovu, te kaže: “Iz svega blaga
presv. Srca Isusova, uzet ćemo samo jedno u pretres: milost ...
Milost presv. Srca Isusova ima dvie značajke: blagost i jakost;
blagost i ljubezan i blag način, kojim ona priteže grješnike, da
se obrate; jakost, kojom ona prevladava grješnike, da se u istinu
obrate”.
2.44. Rješenja socijalnih pitanja u Bosni
i Hercegovini
Vrhbosna, br. 5 i 6 od 20. ožujka 1908., str. 79.-84.
Ovu poslanicu nadbiskup Stadler upućuje svećenicima,
i govori im o socijanim pitanima u Bosni i Hercegovini. U poslanici
iznosi kako se socijalna pitanja ne mogu riješiti a da se ne obazire
na kršćansku vjeru, jer rješavanje socijalnih problema počiva na
pravednosti i na moralnim načelima. A moralnih načela nema bez Boga
i bez vjere u Boga. Kamo ne dostiže pravda, dostiže ljubav. Nakon
iznošenja uputa pape Leona XIII. kao i drugih crkvenih ljudi koji
su uspješno rješavali socijele probleme u svojim sredinama ili su
iznoslili način kako ih treba riješiti, Stadler govori o načinu
rješavanja socijalnih problema u Bosni i Hercegovini.
2.45. Ljubav i zahvalnost Bogu
Vrhbosna, br. 4 od 20. veljače 1909., str. 51.-56.
Ovom korizmenom poslanicom Stadler tumači vjernicima
koja je posebna svrha pobožnosti Srcu Isusovu te ih potiče da u
sebi bude zahvalnost i nasljeduju Krista. U puka želi probuditi
svijest o dobročinstvima primljenim od Gospodina. Tim je dobročinstvima
Gospodin pokazao svoju neizmjernu ljubav prema ljudima a oni su
mu uzvratili neprijateljstvom i mržnjom. Stoga je svrha pobožnosti
prema Presvetom Srcu Isusovu davanje zadovoljštine za uvrede koje
mu stalno nanosimo te da se nasljeduju krjeposti čiji uzor nalazimo
u Presvetom Srcu Isusovu.
2.46. Ljubav i svećeničke dužnosti
Vrhbosna, br. 5 od 5. ožujka 1909., str. 69.-73.
Ovom se poslanicom Stadler obraća svećenicima vrhbosanske
nadbiskupije te im progovara o ljubavi kao dužnosti svakoga svećenika.
Svećenik je dužan iskazati ljubavlj prema Gospodinu Bogu jer je
pozvan većoj savršenosti, a ljubav je vez savršenosti. Tko uistinu
Gospodina ljubi, “treba da mrzi na ono, na što je on mrzio, valja
da ljubi i visoko cijeni i traži, što je on tražio, visoko cijenio
i ljubio”.
2.47. Svagdanja i česta pričest
Vrhbosna, br. 3 od 5. veljače 1910., str. 33.-37.
Stadler u ovoj poslanici upućenoj vjernicima vrhbosanske
nadbiskupije govori o svagdanjoj i čestoj pričesti, jer to je najbolji
i najkraći put kojim se postiže spasenje. Za svagdanju svetu pričest
potrebno je biti u stanju milosti i imati čistu nakanu.
2.48. Crkveni duh i katolički osjećaj
Vrhbosna, br. 4 od 20. veljače 1910., str. 49.-54.
Ova je poslanica upućene svećenicima vrhbosanske
nadbiskupije. Stadler u njoj govori o crkvenom duhu, katoličkom
osjećaju, poštivanju crkvenog autoriteta i na koncu o Hrvatskoj
narodnoj zajednici (HNZ) u kojoj se prema njegovu stajalištu nastoji
isključiti katolički vjerski osjećaj, što je za Crkvu neprihvatljivo.
2.49. Antimodernistička prisega svećenika
Vrhbosna, br. 22 od 20. studenoga 1910., str. 343.-347.
U ovoj poslanici svećenstvu Stadler govori o protucrkvenim
gibanjima i širenju neprihvatljivih ideja, posebno modernizma. Da
taj krivi nauk ne bi zahvatio duše vjernika Pio X. donosi odluku
“Lamentabili sane exitu” kojom u 65 izreka osuđuje i odbacuje temeljne
zablude reformizma i modernizma “koji u sebi sadrži sve krive nauke
ovoga svijeta” a kojih se treba čuvati. Sveti Otac podučava svjetovni
i redovnički kler kakav bi im trebao biti život i kakvo znanje,
zabranjujući im čitanje raznih političkih tiskovina. Dušobrižnicima
se stavlja na srce dužnost propovijedanja Kristova evanđelja. Stadler
ističe kako je Sveti Otac, svjestan ljudskih slabosti, sastavio
obrazac antimodernističke prisege, koju svi svećenici trebaju položiti
i time izjaviti da odbacuju krivi nauk. Poziva sarajevske svećenike
da dođu 8. prosinca 1910. u katedralu i tu polože prisegu, a svaki
će svećenik na terenu dobiti napismeno da “otigje sâm pred presv.
Olt. Sakramenat i tu neka klečeći pročita rečenu formulu i na koncu
neka se, kako je u formuli, zakune, i neka poljubi evangjelje sv.
Ivana ‘In pricipio erat Verbum’ etc. (kako je u trećoj misi na Božić)
govoreći: Si me Deus adjuvet et haec Sncta Dei Evangelia”. Tako
potpisanu zakletvu treba poslati u Ordinarijat koja će biti pohranjena
u arhivu nadbiskupije.
2.50. Ispovijed i pričest djece, roditeljski
odgoj
Vrhbosna, br. 3 od 5. veljače 1911., str. 33.-39.
Stadler u ovoj poslanici upućenoj vjernicima govori
o pričesti djece prema rimskom dekretu “Quam singulari”. Poslanicu
počinje događajem iz Isusova života kad Isus opazivši da apostoli
brane djeci da mu dođu kaže: “Koji god se ponizi kao dijete ovo,
taj je već u kraljevstvu nebeskom”. Stadler time naglašava nevinost
djece te upozorava kako je dužnost Crkve da im ne brani dolaziti
k Isusu nego ih voditi k njemu. Spominje se Četvrtog Lateranskog
i Tridentskog sabora koji nalažu da se kršćanin, kada dođe do određene
zrelosti, mora barem o Uskrsu ispovjediti i pričestiti. Ta zrelost
je, oko sedme godine kada djeca polaze u školu. Njihov ih kateheta
treba podučiti i pripraviti da se uoči Bijele nedjelje ispovjede
a na Bijelu nedjelju pričeste. Župnici su dužni, tamo gdje nema
škole, podučavati djecu koja su navršila sedam godina. Dalje se
osvrće na kršćanski odgoj djece u vjeri, u kojem glavnu ulogu trebaju
imati roditelji koji će ih potanko upoznati sa zamkama koje se nalaze
u životu. Ako netko ne odgaja svoju djecu kršćanski onda je i on
odgovoran za sva zla koja ona prave.
2.51. Upute o prvoj i čestoj pričesti
Vrhbosna, br. 4 od 20. veljače 1911., str. 49.-56.
Ovom korizmenom poslanicom Stadler govori svećenicima
o strogom i točnom provođenju dekreta “Quam singulari” te o promicanju
česte i svakidašnje pričesti. Piše kako se neki žale da je u župi
zavladao nemar za svetu vjeru, da se narod odao piću, grijehu i
porocima, pa da oni ne vide načina da ih vrate. Nadbiskup se osvrće
ovdje na papine odluke iz prosinca 1905. i kolovoza 1910. godine
u kojima se govori o potrebi svakodnevne pričesti i o dva uvjeta
koja su potrebna za tu pričest. Prvi je da je čovjek u stanju milosti
a drugi da ima dobre namjere. Dakle, župnici ne trebaju tražiti
lijeka tamo gdje ga nema nego se uhvatiti najbližeg sredstva a to
je sv. pričest koja oslobađa dušu od sklonosti ka grijehu. Župnici
trebaju podučavati vjernike da se često pričešćuju, a ako je moguće
i svaki dan. Nadbiskup dalje govori o prvoj pričesti koja treba
biti između sedme i osme godine života. Djecu odmah treba podučavati
da se pričešćuju svaki dan pa kada odrastu česta pričest im neće
biti strana.
2.52. Poštivanje roditelja. Odgoj
Vrhbosna, br. 4 od 20. veljače 1912., str. 49.-55.
Ovom se poslanicom Stadler posebno obraća djeci
govoreći o poštivanju roditelja i ljubavi prema njima. Nadbiskup
počinje poslanicu riječima sv. Pavla kojima opominje djecu da štuju
svoje roditelje, slijedeći četvrtu Božju zapovijed koja kaže: “Poštuj
oca svoga i majku svoju”. Tu se osvrće i na roditeljsku ljubav prema
djeci gdje kaže da nema temeljitije, jače i trajnije ljubavi od
roditeljske ljubavi, pa zato svako dijete treba uzvratiti tu ljubav.
U prvom redu djeca trebaju biti zahvalna, jer za sve što imaju,
osim Bogu, trebaju zahvaliti upravo roditeljima.
2.53. Krštenje i euharistija
Vrhbosna, br. 5 od 5. ožujka 1912., str. 65.-69.
Ova korizmena poslanica upućena je svećenicima
i govori o krštenju i euharistiji te o važnosti ovih sakramenata
za spasenje. Na početku poslanice iznosi nauku sv. Tome o sakramentima
krštenja i presvetog oltarskog sakramenta gdje se kaže kako su i
jedan i drugi nužni za spasenje. “Presveti oltarski sakramenat”
ustanovio je Gospodin Isus u svrhu čuva i jača posvećujuću milost
pa ga nije potrebno davati djeci koja još nisu dorasla do određene
zrelosti, jer ne mogu sagriješiti pa tako ni izgubiti posvećujuću
milost. Praksa davanja pričesti maloj djeci postojala je u prvim
stoljećima Crkve, ali se poslije izgubila zadržavši se kod grkokatolika.
Kako rastemo i razvijamo se, ta nam je hrana potrebna, kao što se
naravni život, koji primamo rođenjem, ne može sačuvati bez naravne
hrane tako se ni vrhunaravni život koji primamo krštenjem, ne može
sačuvati bez vrhunaravne hrane - svete pričesti.
2.54. Štovanje euharistije, pričest. Oče
naš
Vrhbosna, br. 2 i 3 od 5. veljače 1913., 17.-23.
Stadler u ovoj korizmenoj poslanici potiče vjernike
na štovanje Presvetoga Tijela Isusova i ukazuje na potrebu česte
pričesti. Na početku poslanice iznosi događaje svečanog Isusova
ulaska u Jeruzalem, kako ga je narod tamo dočekao, a sve to zbog
uskrišenja Lazara, o čemu se bio pronio glas. Narod mu razdragano
polazi u susret da proslavi pobjedu nad smrću. Crkva je, povodeći
se tim primjerom, ustanovila svetkovinu Tijelova, da sav svijet
iskaže Isusu štovanje. Ali najveća čast za Tijelo Isusovo sastoji
se u tome, što je ono hrana naših duša. Ustrajući na svakodnevnoj
pričesti, Stadler iznosi tri važne istine:
- Prva je da se pričešćujemo svaki dan dok smo sigurni da nismo
od posljednje ispovijedi smrtno sagriješili, a oni koji dvoje neka
se slobodno nastave pričešćivati.
- Druga je, kada je netko u stanju milosti i pristupa k svetoj pričesti
s dobrom nakanom, velik će plod ubirati od svete pričesti.
- Treća je da nikada nije dobro propustiti svetu pričest ako smo
u stanju milosti i ako imamo dobru nakanu.
2.55. Svećenik i euharistija. Teme propovijedi
Vrhbosna, br. 4 i 5 od 5. ožujka 1913., str. 49.-54.
U ovoj poslanici Stadler govori svećenicima o euharistiji
kao središtu svećeničkog rada, te o promicanju česte svete pričesti.
Stadler upozorava na riječi pape Pija X. koji je nakon svoga izbora
za papu objavio svijetu da kani sve obnoviti u Kristu. Sredstvo
za kojim je posegnuo u toj obnovi jest Presveti oltarski sakrament
koji se razlikuje od ostalih sakramenata. On je kao vrelo, izvor,
dok su ostali sakramenti kao potoci. Presveti oltarski sakrament
ustanovljen je da bude nebeska hrana naše duše, ali kao što mrtvu
tijelu ništa ne koristi naravna hrana, tako ni duši, koja duhovno
ne živi, ne koristi ni Tijelo Kristovo. Zato je potrebna česta ispovijed.
Svetom pričešću se uništavaju mali grijesi, zato je potrebna česta
pričest. Sveti Otac, papa Pio X., svim kršćanima stavlja na srce
da se ne zadovolje time da idu na svetu pričest samo o Uskrsu nego
je potrebna česta pričest a ako je moguće i svaki dan. Svećenici
trebaju podučavati vjernike o vrijednosti svakodnevnog pričešćivanja.
2.56. Potreba česte pričesti
Vrhbosna, br. 4 od 20. veljače str. 1914., 49.-54.
Stadler u ovoj poslanici govori vjernicima o čestoj
pričesti po kojoj se razvija prava ljubav prema Isusu i od koje
se prima najviše snage i pomoći. Poslanicu počinje Isusovim riječima
kojima nas poziva k sebi. Prema Isusovim riječima “Ja sam kruh živi,
koji sam sišao s neba. Tko jede od ovoga kruha živjet će uvijeke”
(Iv 6,51), proističe da se odrasli ne mogu spasiti ako često ne
primaju svetu pričest; da oni koji često primaju svetu pričest ne
mogu duhovno umrijeti, da onaj koji se često pričešćuje već ima
život vječni. Isus obećava onima koji često primaju svetu pričest
da će im i tijelo na Sudnjemu danu uskrisiti na život vječni; da
će se isto spasiti i onaj koji jede njegovo tijelo i pije njegovu
krv kao i onaj koji prima samo njegovo tijelo, jer se pod svakom
prilikom nalazi cijeli Isus. Naša će duša umrijeti duhovno, tj.
pasti u smrtni grijeh ako se ne hrani duhovnom hranom isto kao što
tijelo umire ako se ne hrani naravnom hranom.
2.57. Vjera i pričest, temelj socijalnih
pitanja
Vrhbosna, br. 5 od 5. ožujka 1914., str. 65.-71.
Stadler u ovoj poslanici svećenicima govori o potrebi
svete pričesti bez koje mnogi zanemaruju vjeru ili je posve napuštaju.
Poslanicu počinje pričom gospodina Schmitza, pomoćnog biskupa Kölna,
koji je išao u Dublin na katolički sastanak pa usput htio upoznati
sredstva po kojima je irski narod sačuvao plemenitu baštinu sv.
vjere. On priča kako je ušao u crkvu sv. Andrije i zatekao u njoj
1300 muškaraca koji su išli na svetu pričest, i tada je dobio rješenje
problema: sveta pričest je ono po čemu se broje pravi kršćani, kršćani
bez straha i prigovora, katolici dostojni svoga imena. U nastavku
poslanice nadbiskup se osvrće na euharistijski kongres održan 1888.
u Parizu na kojem je isusovac p. Alet iznosio činjenice da je od
milijuna djece koja pohađaju katoličke škole, samo mali broj sačuvao
svoju vjeru. Jedan od razloga za to je i rijetka pričest. U Parizu
djeca primaju Prvu pričest u šesnaestoj godini, a drugu kada se
žene ili udaju, a iza toga nikada. Nadbiskup potiče svećenike da
nastoje uvesti praksu svakodnevnog pričešćivanja, a tome u prilog
ide dekret pape Pia X. o čestoj i svakodnevnoj pričesti.
2.58. Misterij zla, odbacivanje Boga
Vrhbosna, br. 3 od 5. veljače 1915., str. 33.-40.
Ovom korizmenom poslanicom Stadler, u ratnom vihoru,
potiče vjernike da se podvrgavaju volji Božjoj u svim događajima
svoga života. Na početku poslanice podsjeća vjernike da se Bog brine
za sve nas pa nam zato i Gospodin Isus govori da ne budemo zabrinuti
što ćemo jesti i što ćemo odjenuti. Zato je dužnost svakoga čovjeka
a osobito kršćanina da se u potpunosti preda Bogu u svim događajima
svoga života, bili oni sretni ili nesretni, ticali se oni nas samih
ili ne, jer Bog najbolje zna što nam je korisno, a što ne. Ali ima
mnogo zapreka koje nam ne dopuštaju da se u potpunosti predamo Bogu.
Dok nam je Božja volja ugodna i povoljna, dotle se lako na to odlučujemo
a kad postane protiv naše volje, okrenemo joj leđa. Druga zapreka
je što mislimo da ni Bog od svih onih zala koja pripušta, ne može
izvesti ništa dobro. Nitko ne zna bolje od Boga koja su sredstva
potrebna da se postigne cilj. Jedan se rodi bogat i bez većih problema
dođe do željene službe, dok se drug rodi siromašan i s puno srčanosti
i snage te preko mnogih zapreka dođe do takve službe. Da se onaj
bogati rodio kao siromašan zbog svoje blage i nježne ćudi ne bi
nikada došao do te službe a drugi da se rodio u bogatstvu zbog svoje
nagle ćudi otvrdnuo bi i postao bič za druge ljude. Dakle, Bog zna
što je dobro a što zlo za nas pa mu se zato trebamo skroz prepustiti.
2.59. Životne teškoće i molitva
Vrhbosna, br. 4 od 20. veljače 1915., str. 49.-54.
Ovom poslanicom Stadler potiče svećenike na molitvu
Bogu koji jedini može osloboditi čovjeka muka i nevolja. Sve što
radimo mora biti na slavu Božju. Tako ni patnje nisu nikakvo zlo,
ukoliko na njih gledamo kao na odredbe Božje. Mučenici bijahu najsretniji
ljudi jer su patnje, Božjom milošću, s veseljem primali iz njegove
ruke. Zato pravednika ništa ne može ražalostiti, jer sve prima kao
Božju volju i sve trpi na slavu Božju. Trebamo svoju volju podvrgavati
Božjoj i u svetoj molitvi pridodati uvijek: neka bi nas oslobodio
svih nevolja, ako je to njemu na veću slavu i na veće spasenje naše
duše.
2.60. “Ratni zavjet” kao pomoć stradalima
Vrhbosna, br. 16 od 5. rujna 1915., str. 241.-246.
Stadler ovu poslanicu upućuje vjernicima hrabreći
ih u vrijeme ratnih stradanja. On govori o pomoći onima kojima je
rat oduzeo hranitelja ili ih za rad onesposobio. Svi oni što čekaju
povratak s ratišta svojih najmilijih trebaju otići i položiti zavjet
kod “organizacije za oporavak i osposobljenje za rad ranjenih, oboljelih
i osakaćenih ratnika”, da će ako im se vrate njihovi najmiliji darovati
neki prinos za unesrećene. Nadbiskup potiče sve vjernike na ovu
pomoć jer je rečeno “budite milostivi kao i Otac vaš što je milostiv
... dajte i dat će vam se”. Ne budite tvrda srca nego dajte, tko
ima mnogo, mnogo, a tko ima malo neka nešto izdvoji od toga i dadne
sirotinji.
2.61. Zakon ljubavi prema Bogu i ljudima
Vrhbosna, br. 3 od 5. veljače 1916., str. 33.-38.
Stadler ovom korizmenom poslanicom potiče vjernike
na ljubav prema Bogu i prema ljudima. Boga treba ljubiti radi Boga
samoga, a bližnjega radi Boga. Svaki je čovjek Kristov, pa kako
onda da nekoga ne volimo ili čak mrzimo. Sam Isus nam je ostavio
tu zapovijed riječima: “Zapovijed vam novu dajem: Ljubite jedni
druge kao što sam ja vas ljubio”. Iz svega ovoga slijedi: kako se
ponašamo prema svom bližnjemu tako se ponašamo prema samom Gospodinu
Isusu.
2.62. Zakon ljubavi. Mržnja kao manjak
vjere
Vrhbosna, br. 4 i 5 od 20. veljače 1916., str. 49.-57.
Stadler u ovoj korizmenoj poslanici upućenoj svećenicima
govori o ljubavi prema čovjeku, koja izvire iz ljubavi prema Bogu
a koji je iz ljubavi spasio ljude. Na početku se Nadbiskup osvrće
na to da svijet u ljubavi traži sebe i svoju korist a sam Bog nam
to ne savjetuje nego zapovijeda da ljubimo bližnjega svoga kao samoga
sebe. Tko obdržava tu zapovijed izvršava sav zakon, jer su u toj
zapovijedi sadržane sve ostale. Naša se ljubav mora protezati na
sve ljude a uzor nam treba biti Isus Krist koji nas toliko voli
da je radi nas postao čovjekom i trpio na križu. Isusova zapovijed
ljubavi prema bližnjemu ima dvije značajke koje valja istaknuti
jer su i te kako važne. Prva značajka jest da će svatko prepoznati
da su apostoli vjernici, učenici i sljedbenici Isusovi, ako se budu
među sobom ljubili onako kao što je Isus njih ljubio. Druga značajka
je utemeljena na riječi: “A ja vam kažem: ljubite neprijatelje,
molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je
na nebesima” (Mt 5,44). Sveti je Alfonzo tumačeći četvera vrata
kroz koja svijet najviše ulazi u pakao, na prvo mjesto stavio mržnju,
pa ipak mnogi kažu da im se ovaj ili onaj bližnji ne sviđa. To je
zato jer ne mogu podnositi naravne sklonosti i ćud njihovu, i jer
ne slušaju zapovijedi Isusove, koji je cijeli život ljubio svoje
neprijatelje. Tako i s križa svoje prve riječi upućuje Ocu za grješnike
koji su se okupili oko križa i rugali mu se.
2.63. Blažena Djevica Marija suspasiteljica
ljudi
Vrhbosna, br. 3 od 5. veljače 1917., str. 25.-29.
Stadler u ovoj poslanici okružnici piše vjernicima
o Blaženoj Djevici Mariji i njezinoj ulozi u otkupljenju. Poslanicu
počinje citatom iz Starog zavjeta gdje Bog zameće neprijateljstvo
između zmije (vraga) i Eve, između zmijinog sjemena i sjemena ženina.
Zatim govori o novom Adamu i novoj Evi: Isusu i Blaženoj Djevici
Mariji. Svrha utjelovljenja Sina Božjega jest otkupljenje ljudskoga
roda njegovom mukom i smrću na križu, a Blažena Djevica Marija je
dionica te muke. Ona je podnosila Isusove muke ne samo ne na tijelu,
nego i na duši. Na kraju poslanice nadbiskup upozorava puk da se
ostavi svakoga grijeha te se srcem obrati pa će Gospodin Bog, radi
nas i radi prežalosne Gospe, skratiti ratne dane i poslati nam željeni
mir.
2.64. Blažena Djevica Marija pod križem
- suspasiteljica
Vrhbosna, br. 4 i 5 od 5. ožujka 1917., str. 41.-46.
Stadler ovom poslanicom upućuje svećenike na Kristovu
muku i smrt koja je jedina utjeha u tegobama, te ističe Marijinu
ulogu pod križem. Marija je spasiteljica roda ljudskoga, nova Eva,
dijelnica Kristovih muka. Potom govori da udovice, djecu ili roditelje
– kojima je netko poginuo – treba uputiti zagovoru prežalosne Gospe,
a ona će ih uvesti u Presveto Srce Isusovo i utješiti jer je majka
svima. Kao što smo mi udovi Kristovi jedno, jer smo sjedinjeni po
posvećujućoj milosti s Kristom, tako smo se, osobitom ljubavlju
i pobožnošću, posvetili Kristu i Mariji, a neki su odlučili biti
nerazdruživi drugovi Isusovi i Marijini na Kalvariji.
2.65. Ratna pomoć bez razlike vjere i nacije
Vrhbosna, br. 8 i 9 od 5. svibnja 1918., str. 89.-94.
U ovoj poslanici koju je uputio svećenicima nadbiskup
Stadler govori o štovanju Srca Isusova i potiče na pobožnost prvih
petaka. Poslanicu počinje iznoseći crtice iz života bl. Margarete
koja je dobila od Isusa poslanje da raširi štovanje Presvetoga Srca
Isusova, da učini sve da se u petak nakon osmine Tijelova uvede
svetkovina Presvetoga Srca Isusova a posebna čast iskazuje svakoga
prvoga petka u mjesecu. Pošto se nije sve provelo, Isus se ponovo
poslužio redovnicom Marijom od Presvetog Srca, koja je pisala papi
Leonu XIII. o ova dva uvjeta. Papa je primio poruku i postupio prema
njoj. U nastavku nadbiskup opominje svećenike da svake prve nedjelje
u mjesecu mole litanije Presvetom Srcu Isusovu, a na svetkovinu
Presvetoga Srca Isusova treba se sva nadbiskupija u svakoj župi
prikazati Presvetom Srcu Isusovu. Potom preporučuje da se u župnom
dvorištu napravi skladište u koje će se smještati ono što je namijenjeno
za pomoć siromašnim župljanima.
2.66. Upute na kraju Prvog svjetskog rata
Vrhbosna, br. 22, 23. i 24, prosinac 1918., str. 274.-275.
Ova zadnja poslanica, objavljena kratko iza Stadlerove
smrti, govori svećenstvu vrhbosanske nadbiskupije o situaciji koja
je nastala po završetku “strašnoga” svjetskoga rata. On poziva svećenstvo
da djeluju među pukom kako bi se onima koji su ratom bili pogođeni
izliječile rane te se u ovom prelaznom vremenu spriječila anarhija
i bezakonje a prihvatilo stanje kakvo je nastalo. Potiče ih da se
polako spremaju za izbore na kojima će katolici dati svoj glas onima
koji će dolično zastupati “koristi našega naroda i domovine, i koji
će u svim vjersko-kulturnim pitanjima raditi prema načelima katoličke
crkve”.
Vrhbosna1.pdf
(Download)
Vrhbosna2.pdf
(Download)
Vrhbosna3.pdf
(Download)
Vrhbosna4.pdf
(Download)
Vrhbosna5.pdf
(Download)
Vrhbosna6.pdf
(Download)
Vrhbosna7.pdf
(Download)
|
